Današnji je čovjek u mnogočemu ispao iz reda. Ne voli trpjeti i stoga promašuje moć dozrijevanja koju u sebi nosi patnja. Najradije bi i ne umrijeti. Htio bi ne oboljeti, ne starjeti, ništa ne riskirati i protiv svega se osigurati. I tako promašuje veliku školu starenja, smrt kao prijateljicu i život kao smjelost. Sve se to odvija u tamnici njegova Ja. Život tako biva jednoličan i prazan jer je postao suviše izvanjski, suviše ravan i udoban... Nezadovoljno Ja tada bježi u bolest.
Prirodoznanstvena medicina u stanju je razjasniti uzrok onih bolesti koje su čovjeku zajedničke s biljkom i životinjom. Životinja u sebi posjeduje sklad, a čovjeku je on dan kao zadatak.
Čovjek je općenito sklon uzroke svojih smetnji tražiti u izvanjskom svijetu. A o tome zaista više odlučuje nutarnji svijet. Postoje specifično ljudske bolesti koje se lijekovima ne mogu izliječiti. One imaju ontološku funkciju koja je usko povezana s činjenicom ostvaruje li čovjek ili ne ostvaruje svoju mogućnost životnog razvoja.
Pisac ustanovljuje da u specifično ljudskim bolestima medicini dosad nije uspjelo otkriti uzrok ni jedne jedine od njih, a to je to ozbiljnije što je njihov broj znatno veći negoli se pretpostavlja. Ono što je ona spoznala - na temelju proučavanja sisavaca - samo je djelomično uvjet bolesti. Njezine su kategorije međutim neadekvatne za spoznaju nutarnjih čimbenika. I budući da su joj pravi uzroci nepoznati, njezine su metode liječenja samo pomoć u nuždi, a učinak - unatoč 35.000 farmaceutskih specijaliteta - samo prolazan.