Jarebova je knjiga prvo djelo u kojemu je sustavno obrađen lik kralja Tomislava, upravo kako i podnaslov sugerira, i mitovi i stvarnost, ali i sav onaj narativ koji prati lik ovog vladara do danas, i njegov utjecaj na hrvatski identitet. Zato Kekez s pravom navodi važnost ove monografije: „Prvi je doprinos boljem historiografskom interpretiranju kako povijesne uloge kralja Tomislava, tako i, znatno više, identitetskom značenju i povijesnom shvaćanju iste kroz prizmu poimanja hrvatskog nacionalnog identiteta, kao i njegovog razvoja tijekom 20. stoljeća; drugi je razlog razumijevanje hrvatskog identiteta kroz političko gledište širih društvenih slojeva; treći je razlog brojni dosad nepoznati ili manje poznati povijesni izvori, i to posebice brojne ilustracije; četvrti, ne manje važan, percepcija drugih etničkih i društvenih zajednica na hrvatski nacionalni identitet, i to kroz prizmu fenomena odrugotvorenja.“
Zašto je bilo važno istražiti i proslavu iz 1925. godine, Jareb zaključuje na kraju knjige: „Proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva davni je događaj iz 1925. godine koji se temeljio na danas umnogome zastarjelim pogledima na doba kralja Tomislava, no unatoč tome tragovi te proslave vidljivi su i danas. U to su doba i historiografi ja i hrvatska javnost gledali na Tomislava kao na prvoga hrvatskog kralja, koji je uz to obranio zemlju od Mađara i Bugara te je vladao nad svim hrvatskim zemljama. Nije neobično da se ideja o proslavi pojavila u prvim godinama 20. stoljeća, kada je Trojedna Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija kao autonomna kraljevina živjela u sklopu ugarskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije pa je isticanje tisućite obljetnice krunidbe prvoga hrvatskog kralja, koji je uz to pobijedio Mađare, bila dobra prilika da se istaknu hrvatska državnost, nekadašnja samostalnost i jedinstvo svih hrvatskih zemalja. Proslava je polovinom dvadesetih godina naposljetku održana u posve drukčijim prilikama postojanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, no podsjećanje na nekadašnju državnost, samostalnost, posebnost te jedinstvo hrvatskih zemalja i dalje su činili temelj poruke koja je njome odašiljana. Ta je baština, posebice mnogobrojna spomen-obilježja posvećena kralju Tomislavu i staroj hrvatskoj državi, došla i do suvremenih hrvatskih generacija. Neka od njih, posebice veličanstveni konjanički spomenik kralja Tomislava u Zagrebu, postali su i prepoznatljivi simboli svojih mjesta, a taj je spomenik nedvojbeno i prepoznatljiv hrvatski nacionalni simbol. Iako ponešto drukčijega nastanka, ipak je s tisućitom obljetnicom bila povezana i priča o neustrašivom biskupu Grguru iz Nina pa je i njegov spomenik ne samo prepoznatljiva splitska atrakcija, nego također i općehrvatski simbol. Uz to gotovo da nema grada i mjesta u Hrvatskoj i u većinski hrvatskim krajevima Bosne i Hercegovine u kojima barem neka ulica ili trg ne bi nosili ime po kralju Tomislavu, a kao podsjetnik na njega unatoč korijenu svojega postanka stoji naziv Tomislavgrada.“