Prelistavajući rukopis knjige Oslonjen na nadu doživio sam je svojevrsnim svjedočanstvom ovoga trenutka — trenutka nametnutoga nam rata u Hrvatskoj. Rat najvećma pogađa čovjeka. On je pravi ratni gubitnik. I na tijelu i na duši. Ova je knjiga dar našem čovjeku, pogođenom mnogovrsnom nevoljom smrti, ranjavanja, razaranja, prognaništva što rat sobom donosi. Tko je bude listao, u tamnom će tunelu života naići na primjere dobrote i sebedarja. U njoj će susresti raznolike osobe, njihove životne zgode i osobne reakcije. Svi se naslovi, s različitog motrišta, poput dobrog Samarijanca nadvijaju nad hranjenog čovjeka da mu melemom vjere i nade pomažu zadane rane.

Ova deseta piščeva knjiga "postaja" je nade. Nada je uvijek usmjerena na budućnost, na bolje, savršenije, čovječnije i Božje. Kršćanska je nada utemeljena na Bogu. Zato je nada neodvojiva od vjere i ljubavi.

Pretakati usred rata u dušu svakog čovjeka vjeru, nadu i ljubav znači pravi i neophodni duhovni caritas. Knjiga sije sjeme i za budućnost. Knjiga se uključuje u ostale napore za moralnom obnovom našega čovjeka i društva. Taj doprinos razveseljuje uloženi trud i opravdava njezino objavljivanje kao ponuda i služenje.