Knjiga dr. Željka Mardešića (1933.–2006.) u naslovu otkriva osobni naglasak koji joj autor daje: ona prikuplja njegova pismena svjedočanstva o mirotvorstvu objavljivana u godinama od 1992. do 2002.
Perspektiva ovih svjedočanstava je kritički jasna, vjernički (kršćanski i katolički) iskrena i samodosljedna, a njezin smjer iščitavamo u ovim Mardešićevim riječima: «religija je postala jedna od najteže prepoznatljivih maski za mnoge nereligiozne koristi, posebice u oblasti politike i ekonomije», i: «nema dvojbe da su najveći mirotvorci bili potaknuti vjerskim nadahnućem, ali je jednako tako i istina da su najveće zločine počinili baš religijski fanatici».
Čvrsto utemeljena u znanstvenoj religiološkoj i sociološkoj analizi, autorova svjedočanstva ipak nisu tu da bi teoretski razglabala o miru i mirotvorstvu: ona su prije svega krik čovjeka, kršćanina koji rat drži najvećim povijesnim apsurdom za jednog vjernika i jednom od njegovih najvećih kušnja. Ona se uklapaju i u odjeke tenzija u kršćansko-muslimanskom dijalogu nastalih na regionalnoj razini nakon rata u Bosni, te na svjetskoj razini nakon newyorške apokalipse 11. rujna.