U prvoj zbirci „mojih glasnih razmišljanja" - kako rado nazivam svoje propovijedi - jasno sam pokazao da pred svoje župljane, pred slušatelje redovito dolazim „oboružan" primjerima, zgodama i anegdotama, a sa željom da Riječ Božja bude i razumljivija i lakše shvaćena. Uzor u tome mi je sam Isus koji je svojim slušateljima tada ponudio niz prispodoba. Budući da mi svećenici najčešće imamo pred sobom cijelu lepezu različitih tipova ljudi, različitih karaktera i zanimanja, različite naobrazbe i statusa, nije nam nimalo lako biti svima dovoljno jasan i sve ih zadovoljiti svojim tumačenjem biblijskih tekstova, crkvenih blagdana, svetaca... uvjeren sam da je upravo tumačenje uz zanimljive „štiklece iz svagdanjega života" ono što samu propovijed čini i jasnom i zanimljivom i prihvatljivom. Tome u prilog navodim niz susreta sa mojim vjernicima i slušateljima koji su mi u razgovoru dokazali da su jako dobro razumjeli moju poruku i onda mi prepričali neku zgodu, u koju je bila „upakirana" sama poruka.

Maksimilijan Milan Herceg