Većina bi ljudi rado znala moliti. Ali s njima je kao s ljudima koji stoje na obali i ne mogu prijeći na drugu stranu, jer nikada nisu naučili plivati. Oni znaju doduše voziti auto, jer su položili ispit u auto-školi; naučili su rukovati kompliciranim elektronskim računalom; ali nitko ih nije naučio kako se moli. Tako odlaze u crkvu, promatraju slike, hodaju uokolo, prolaze mimo oltara, zatim opet izlaze. Oni ne znaju moliti!

Kako se uči moliti? Gdje postoji tečaj moljenja i nalaženja Boga? Mora li uistinu svatko čekati da mu dođe voda do grla, kako bi tada sam od sebe zavapio Bogu: Pomozi mi, Gospodine, propast ću!

Većina ljudi koji doista mole, ima krunicu. Ona je pučka molitva, škola molitve za mlade i stare, za osamljene i združene, za izmorene i gladne, za one koji traže Boga i za one koji su oduševljeni Bogom. Puk stoljećima moli krunicu. Ona je zapravo Evanđelje u skraćenom obliku. Tu čitav Isusov život prolazi pored tvoje duše. I svaka ti slika iz njegova života ostaje dugo pred očima. Jer krunica čini ono što u školi čini dobar učitelj: ona ponavlja stvari toliko dugo dok se one utisnu u tvoju dušu. Tako to lakše naučiš.