Čudo podizanja kazališnog zastora zacijelo je jedno od najvećih koje se dogodilo uljuđenoj civilizaciji i epohi kojoj pripadamo, osobito kad je u pitanju tako složen glazbeno-scenski mehanizam kao što je opera. I ma koliko je danas pojedini znalci marginalizirali i potiskivali kao jedno od najvećih scenskih izmišljotina u drugi plan, opera istrajava ne samo kao kulturološki fenomen dostojan divljenja, već i kao praktički ishod visoko organiziranih glazbenih korpusa: s dirigentom i magičnim štapićem nad partiturom. Utoliko je važan i dragocjen svaki glas koji se bori za održavanje njezina dostojanstva u ovom našem preturbulentnom vremenu, u čijem ubrzanom ritmu manje vrijedni glazbeni i scenski izričaji ispadaju daleko važniji od njezine visoke zahtjevnosti.

Takav je i glas Siniše Vukovića iz bračkih čakavskih Selaca, čiji česti tekstovi na glazbene i operne teme nisu tek puke kronike ili pojedinačne recenzije određenih događaja, već zapravo put u dubinu opernog bića, slojevita potvrda njezina smisla, znalački impostirana esejistika, literarizirani pogled na pojedine naslove sa komparatističkom aparaturom i s niz intrigantnih detalja, pa je li u pitanju svjetska ili domaća scena. Štoviše, već godinama pišući o operama Vuković kao zaljubljenik u ovu čudesnu sinergiju umjetnosti, kojoj je posvećen, na umješan i zanimljiv način spaja literaturu s glazbom i tako, posebno senzibiliziran za iskustvo talijanskog belcanta, ispovijeda vjernost ovom zahtjevnom žanru, dokazujući da opera nije tek povijesna kategorija, već živi i sveprisutni organizam koji i danas ima svoju publiku.

Jakša Fiamengo