Smije li se filozof smijati? Je li nedolično prezentirati filozofe na zabavan način? Ili je filozofija jedna tako ozbiljna i dubokoumna djelatnost da ne samo da ne podnosi humor nego ga uopće ne dopušta? Nije li s filozofijom kao i s nogometom, kako ga jedan engleski nogometni menadžer opisuje novinaru: "Općenito se kaže da je nogomet igra u kojoj se radi o životu i smrti - ali vjerujte mi, ona je puno ozbiljnija." Za svako od ta dva shvaćanja vjerojatno postoji plauzibilno obrazloženje pri čemu me druga strana ne zanima.