Trideset godina dijeli izlazak iz tiska drugog sveska kritičkog izdanja Dnevnika zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca od objelodanjivanja prvog sveska. Prvi je, da podsjetimo, izišao 1987. godine i obuhvaćao je razdoblje od 1801. do 1809. a priredili su ga, kao i ovaj drugi svezak, Josip Kolanović i Metoda Hrg. Nakon objave 1. sveska Dnevnika prešlo se na prijepis i prijevod latinskoga predloška za godine 1810. do 1815. Josip Kolanović, danas najbolji poznavatelj Vrhovčeva opusa u Hrvatskoj u arhivističkom i historiografskom smislu, napisao je za ovo izdanje „Uvodne napomene“, svojevrsni vodič i kroz Vrhovčev Dnevnik, ali i kroz problematiku njegova kritičkog objelodanjivanja dok je "Riječ unaprijed" za ovaj svezak napisao Drago Roksandić. Na Vrhovčev Dnevnik kao povijesni izvor upozorio je još 1925. godine Ferdo Šišić pa onda Stjepan Antoljak koji je tvrdio da je Dnevnik „neiscrpljiva riznica za događaje od 1801. do 1825.“ O Vrhovčevu Dnevniku i njegovu značenju za proučavanje političke i kulturne povijesti najviše je pisala Miroslava Despot. Ona je u svojim tekstovima upoznala svjetsku javnost s Vrhovčevim Dnevnikom, a u domaćem je tisku objavila niz radova u kojima je istaknula značenje toga Dnevnika kao izvor političke, kulturne i zdravstvene povijesti hrvatskoga naroda početkom 19. st. Jednako je on važan i za proučavanje nekadašnjeg života i prilika u Zagrebu i Hrvatskoj pa i same Europe na početku 19. st. Bernardi Stulli isticao je važnost Dnevnika za razumijevanje krupnih zbivanja hrvatske povijesti u razdoblju odjeka Francuske revolucije, Napoleonovih ratova i buđenja mađarskog nacionalizma. Ovo monumentalno vrelo od kapitalne važnosti za hrvatsku historiografiju tiskano je kao suizdanje Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu - Odsjeka za povijest i Zavoda za hrvatsku povijest te Kršćanske sadašnjosti.