Od pamtivijeka se smatra da je medicinska profesija vještina koja mora počivati na dvama temeljima: jedan je visoka stručnost i vladanje medicinskom znanošću, a drugi se ogleda u načelu humanosti i visoke etičnosti koja krasi zdravstvenu struku.
Medicinska znanost udružena s napretkom tehnologije umnogome je pridonijela usavršavanju održavanja ljudskoga zdravlja, a time neizbježno i produljenju ljudskog života, no istodobno tim je činom razvila neke nove probleme vezane uz problematiku smrti i umiranja. Ne samo da izbjegavamo smrt nego ne dopuštamo ostalima da izaberu smrt na dostojanstven način. Uz tako rastuću primjenu raznih medicinsko-tehnoloških pomagala radi produženja života, medicina je nužno morala razviti i razvila je skup novih načela prijeko potrebnih u rješavanju složenih etičkih problema.
Sukladno Kodeksu medicinske etike i deontologije Hrvatske liječničke komore jedno od najvažnijih obilježja medicinskog poziva pomoć jest i briga (skrb) za pacijenta, poglavito onog teško bolesnog i umirućeg. Doprinos i olakšavajuće okolnosti takvog oblika pomoći dakako je napredak i medicinskih i farmaceutskih znanstvenih dostignuća. Do sredine prošloga stoljeća navedene su znanosti bile relativno ograničene u suzbijanju boli i u kontroli simptoma. Napredak u ljekovitoj terapiji pedesetih godina 20. stoljeća, u kombinaciji s većim razumijevanjem psihosocijalnih i duhovnih potreba umirućih bolesnika, utrli su put razvoju palijativne / hospicijske skrbi.

(iz Uvoda)