Ponavlja li se povijest uistinu i je li njena narav ciklična?...
U ovom djelu autorica panoramski oslikava društvena i politička, i ina, zbivanja u Hrvatskoj tijekom XIX. i XX. stoljeća koja se, u pravilu, bolno prelamaju preko leđa protagonista kroz čiju ih prizmu i gledamo.
Na takvoj razvedenoj potki autorica se ipak fokusira na, mogli bismo reći — mitsku, Dolinu, kao paradigmatski prostor svekolike Hrvatske. No, ne radi se o pukoj društvenoj kronici. Naime na toj pozornici kaleidoskopski se pojavljuju likovi gotovo fatumski obilježeni i rastrzani različitim strastima: ljubavlju, mržnjom, požudom, pohlepom, zavišću i, ponajčešće, političkom, odnosno ideološkom isključivošću. U svem tom kolopletu raznolikih, a opet istih, aktanata i različitih, a opet istih, zbivanja najistaknutija su tri ženska lika: Vjera, Zora i Katarina-Slavenka. One, njihov život, su zapravo ušće, tj. delta u koju uviru, sublimiraju se, sve one naplavine i nanosi što ih je rijeka ovog romana svojim tijekom donijela: živote protagonista, njihove borbe, muke, dvojbe, sumnje i zapitanosti o smislu.
... izmjenjujući faktografiju i fikciju, mijenjajući optiku i narativne postupke, ostavljajući ga naizgled nezavršenim, otvorenog kraja, autorica ipak, što bi inače bilo tako „trendovski", ne relativizira. Ona dobro zna što je što, što je dobro, a što zlo, i ne libi se to reći niti se opredijeliti. Samo se pita: Zašto i dokle?
... riječ je o romanu koji zavrjeđuje svaki trenutak čitateljeva vremena što će mu ga posvetiti čitajući ga. Pa makar se dotični nakon pozorna čitanja (kakvo roman zahtijeva) upitao: A s koje sam ja strane rijeke?

Mario Blagaić, prof.

(Tekst s korica knjige)