Ostap Bender zatvorio je posljednju stranicu romana Dvanaest stolica. Kako slatko razočaranje! Nije shvaćen, njegova mašta, kojoj nema premca, ipak je nespoznata, a trud i organizacijske sposobnosti površno interpretirani. Pisac nije dovoljno ušao u dubinu njegova bića, ono vječno i besmrtno ostalo je po strani. Ni spomenuto.
Prekrižio je nogu preko noge i opušteno gledao u vrškove svojih cipela. Bijelo-plave, dendijevske, pravi boks, udobne, škripe kad hoda. To je nekada bilo šik. Danas na to malo tko obraća pozornost. Ipak on to voli. Izuzetak je. Poneki se prolaznik okrene i pogleda ga. U stilu cipela kicoško je odijelo: tamnoplavi sako i bijele hlače. On zaista uživa u ljetnim danima. Tu pred njegovim stolom sada prolaze djevojke. Voli kad su prsate. Nose kratke suknje, uske hlače, gole su oko pasa, nekima se vidi pupak, onaj nježni sloj meseka na trbuščiću koji podrhtava dok hodaju hitrim mladenačkim koracima. Sva njegova mašta poduzetno je ustreptala, razigrala slike i sjećanja...