Lice poštovanoga nihilista, poznatoga po pisanju otrovnih članaka sedamdesetih i kasnijih godina minula stoljeća, ponovno je vladalo malim zaslonima. Godine su mu prorijedile kosu, lice orohavilo, grimasa i bora oko usta ostala ista, samo se produbila. Bio je jedan od četvorice koji predstavljaju mozak nacije u tim emisijama. Kretali su se u okvirima zasužnjenoga uma i, kako bi rekao bivši nobelovac, kao da su progutali MULTI - BING pilule koje prenose svjetonazor organskim putem. Uglavnom su bezbrižno laprdali, a bilo je riječi o bitnim i ponekad sudbinskim pitanjima. Tko će biti zatvoren, tko osuđen za krađu društvene imovine, tko je kriv za ratne žrtve, što misle o pravima na apsolutnu slobodu, kakvo je novo slikarstvo nekog žutokljunca, ili, pak, što misle o vožnji tramvajem. Sve su teme za njih imale jednaku vrijednost i zasluživale krajnje ležeran ton.
U tim razgovorima, koje je Eugen ponekad gledao na malim zaslonima, nešto se rastvaralo u ništavilo, bez vizije sutrašnjice. Nešto bitno, neka jezgra koja je davno postojala nestajala je u riječima mudre četvorice kao u ponoru gdje ima mnogo puteva i rupa, a sve su dobre i nitko ne razlikuje svjetlo od tame...