U prvoj bitci pod Trojom, opisanoj u Ilijadi (III. 1.), obje neprijateljske vojske jure jedna protiv druge: Trojanci vičući, a Ahejci šutke, pazeći pritom da ne poremete borbene redove i prijeteći surovim kaznama onim vojnicima koji bi eventualno bili nedisciplinirani. Uhvativši se u koštac bezobzirni, svaka se od zaraćenih strana pridržavala rečenog načela. Makar da čovjek nikad ne vjeruje istini, ma kako ona bila istinita, ako se s njom ne slaže.

Kad su neprijateljske vojske zaključile primirje i zauzele se za spaljivanje svojih mrtvih, što se i na jednoj i na drugoj strani nije moglo dogoditi bez suza i plača, Prijam, bojeći se da suviše ne omekšaju te da sutra s manje hrabrosti pođu u boj, svojim Trojancima zabranjuje plakanje, a zapovjednik Grka Agamemnon ne daje takvu zapovijed uvjeren da Grk može u isti mah i pustiti osjećajima na volju i biti hrabar, dok, po njemu, nekulturni Trojanac, da bi bio ratnik, prvo mora u sebi ugušiti svaku čovječnost. Ako se polazi od toga da što smo veći ratnici, veći smo i neprijatelji drugoj strani, teško bi se ovo moglo shvatiti kao slučajnost...