Otočić Visovac, čiju obalu optaču bistre modrozelene Krkine vode, čudesan je i čudo: na njemu se nikada nitko nije rodio, na njemu se uvijek za život molilo, a za vječnost pokapalo.
Autorica je znala, nekom neobičnom intuicijom, izabrati i na vrlo lijep i poetičan način upozoriti i prikazati neke detalje visovačke prošlosti koje čitatelja prenose u ona davna vremena kad su se zbili i ujedno ih doživljava kao da i sam sudjeluje u tim divnim, a
često i teškim zbivanjima.
Stranice koje je autorica ponudila čitatelju, zapravo su izbor, antologija i isječak koji
svjedoči, žari, potiče i hrani dušu.