Jedna od najvećih nepravdi, koja se u povijesno filozofskom razmatranju može počiniti jednom mislitelju, ne odnosi se toliko na njegov zaborav koliko na njegovo prešućivanje - i to tako da se njegove zasluge uvijek pripisuju nekom drugom, tako kao da ga nikada nije ni bilo. Čini se da je tu sudbinu upravo doživio Josip Stadler koji je u korist svojih nasljednika na katedri za filozofiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu uvijek iznova bio prešućivan ili u najmanju ruku nedostojno filozofski percipiran, možda naprosto zato što je sva svoja djela, kojima u temelju leže njegova zagrebačka predavanja, tiskao u Sarajevu, neovisno o tomu što to predstavlja prvi sustavan prikaz filozofije u Hrvata uopće. Ovdje se ponovno i jedino želi svratiti pozornost na to, koliko je Josip Stadler, prvi nadbiskup vrhbosanski, u svojoj razgranatoj i raznovrsnoj djelatnosti uložio sve svoje zavidno znanje i gotovo neiscrpne sile ne samo u izgradnju Crkve i domovine, već jednako tako i u zaokruživanje svojega filozofskog sustava.