Dok čitam poeziju Jagode Marović-Sinti osjećam se "u sjeni Transcendencije". Naime, ozračja u kojem se ona zbiva jesu bezmjerja protkana metafizičkim iskustvom, koje potom sja ljepotom. Svjetlo, more, vrijeme njezina su obdaništa u kojima ona ostvaruje svoj spjev sažet u zavi-čajnost. Galeb naprosto nadlijeće more kao što ona prelijeće vrijeme i ukotvljuje se u nadvremenost koja potom pjesmom biva.

Usudio bih se reći da je Jagoda nepriznat poetski glas koji svojom tankoćutnošću "zalijeva" Ganzin kruh i pridonosi dalmatinskom pejsažu kao duševnom stanju.

Jagoda Marović-Sinti svoje tjeskobe izgovara stihom, što je najsuptilniji način na koji može progovoriti jedna duša.

Ivan Pandžić