Hadjadj se trudi opisati tip vjere koja je sušta suprotnost vjeri zlih duhova. Kao što je napisao sjajnu knjigu o značenju i dubini spolova, na sličan način on se u ovom djelu bavi pitanjem istinske, evanđeoske vjere. U svome stilu, osjećajem filozofa, ulazi u hermeneutiku i egzegezu, koristi dobra književna djela u kojima se raspreda razapetost čovjeka između naslućene mogućnosti nutarnje cjelovitosti i smisla ljudskog bića okrenutog drugome i njegova nemira u pogubnome sebičnom okretanju sebi i vlastitoj samodostatnosti. »Hvala ti, Bože, što nisam kao drugi …«
U ovoj knjizi autor se ne bavi izravno teologalnom vjerom, nego – vjerom vragova, vražjom ili đavoljom vjerom. Kao polazište uzima slabo poznatu Jakovljevu poslanicu i nadugo razmatra iz nje redak: Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću (Jak 2,19). Zatim se pita u čemu je oštra razdjelnica između vjere Isusove, odnosno istinske vjere i vjere vragova? Iz svih raščlambi i razmatranja proizlazi da je istinska vjera bezuvjetno povjerenje u Boga. Da ona, za razliku od vjere zloduha, nije samodostatna i ohola, nego ponizna i puna dobrote, uvijek potrebna drugoga i otvorena mogućem dobru u sebi i u drugome, trajno i ustrajno obilježena plodovima ljubavi i milosrđa. To nije vjera oholih farizeja i pismoznanaca, nego vjera poniznog carinika i raskajanih grešnika, bludnica … Suprotno tomu, vjera vragova je samodostatna i ohola, nemilosrdna. Ona je zla jer stvorenje lišava bitka. Ona osiromašuje onoga koji je ima, a osiromašuje i druge jednostavno zato što nema ljubavi. Vjera vragova, kako glasi podnaslov knjige, premašeni je i stoga prevladani ateizam. No zapravo je nešto mnogo gore i pogibeljnije od samog ateizma. Tragično stanje u kojem mirno žive mnogi vjernici "pravednici".
(dr. sc. J. Balabanić)