"Nisam sigurna mogu li nositi oružje, ali sam sigurna da nekome mogu zaustaviti krvarenje. Zovite me što prije" – tu je rečenicu Ivana Haberle, predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu Zadar, napisala na dnu svoje pristupnice u Narodnu gardu 1991. godine u zadarskom hotelu Donat, kao još nepunoljetna osoba netom maturirala u Medicinskoj školi. Niz aktualnih tema i bogati angažman u civilnom društvu ta je medicinska sestra zaposlena u Zavodu za javno zdravstvo Zadar u službi za socijalnu medicinu predstavila na susretu "Večer u knjižari" kojim je moderirala Ines Grbić u knjižari Verbum u Zadru u srijedu 18. svibnja. Kad joj je kurir donio mobilizacijski poziv, pisalo je na njemu Rašić Ivan. "Rekla sam mu, 'Oprostite nema nijednog Ivana, ali to sam ja'. On je rekao, 'Ali vi ste žensko'. 'Pa nema veze da sam žensko. Dajte mi to'" sjeća se Haberle. Imala je 48 kg i bila toliko mršava da nije bilo uniforme za nju. Gardijske hlače zavezala je nekim pojasom četiri puta i dobila teške čizme u kojima se teško kretala i na što se najteže navikla. "Tada je za mene jedini osjećaj bio kako pomoći. Shvatila sam da mogu pomoći da se angažiram i postanem hrvatski vojnik. To mi je bilo jedino ispravno. Tamo je bio sav smisao mog postojanja" rekla je Haberle. Branitelji bi je uzimali sa sobom kao sanitetsko osiguranje kad bi išli postavljati protutenkovske mine kod Zemunika. "Svaki put sam se pitala što ću ako netko nagazi na minu. Nisam znala ni kako izgledaju te naprave. Dečki bi rekli, 'Hvala Bogu da si s nama'. Mislila sam mogu li ja njima uopće pomoći. Ali osjećaj da smo zajedno u tom trenutku, puno je značio. Taj osjećaj zajedništva, kojeg danas nemamo. Jedan za drugoga sve učiniti. Danas jedan protiv drugoga sve. Bilo je predivno živjeti u tom vremenu. Vjerujem da je bilo prekrasno i umrijeti u tom vremenu. Ne bi mi bilo žao da sam tada i umrla. Ono je bilo vrijeme za umiranje, kao i za življenje" rekla je Haberle.

Iako je nekad pomislila da je Domovinski rat moguće izgubiti, nikad nije pomislila otići u inozemstvo. "Roditeljima sam rekla: 'Pa ako ja odem, tko će ostati braniti Hrvatsku?'. To je danas poštapalica na obiteljskim ručkovima, smiju mi se kako sam tako nadobudno razmišljala. Ja sam stvarno tako osjećala" kaže Haberle. Osobito ju je potresla smrt branitelja Aljoše Olića koji je došao iz Amerike braniti Hrvatsku. Bio je jako obrazovan. Istaknula je da je hrvatska stvarnost da se još ne zna točan broj poginulih u Domovinskom ratu. "Mi još nismo prebrojili svoje mrtve. Stvar je inertnosti i bojkota. To je svijet gdje se manipulira brojkama. Nemamo kulturu njegovanja sjećanja prema žrtvi za domovinu" rekla je Haberle.

U Domovinskom ratu aktivno je sudjelovalo 23.080 žena, u obrani Vukovara sudjelovalo je 400 žena; 14.194 žena evidentirano je u borbenom sektoru, 1.113 žena ostale su trajni invalidi, 766 žena je poginulo, 186 na prvoj crti bojišnice, 33 žene još se vode kao nestale. Njena je udruga snalazeći se na razne načine sabrala niz statističkih podataka o sudjelovanju žena, djece i ostalih područja u ratu. To je mukotrpan proces kojeg nisu učinile državne institucije. Kada nadležnom ministarstvu pošalju upit da provjere jesu li vjerodostojni podaci o nekom stradanju, pola toga nemaju. U agresiji na Hrvatsku ubijeno je 402 djece, a još nemaju dostojnog spomen obilježja. 1044 hrvatske djece je ranjeno; 5497 hrvatske djece je ostalo bez jednog roditelja, a 74 djece je ostalo bez oba roditelja. U knjizi "Krhotine djetinjstva" koju je Haberle uredila su zapisi četrdeset svjedočanstava odraslih iz Hrvatske koji su bili djeca u Domovinskom ratu i proživjeli su razne traume. Neki su dugo mucali, mokrili u krevet, mrze vatromet, boje se upaliti štednjak. Jedna majka u Slavonskom brodu je izgubila troje djece na dan kad je tamo ubijeno 26 djece. "Tko je u Hrvatskoj to čuo? Kriknimo u ime onih koji to ne mogu učiniti i onih koji su zatajili. Prešućujemo takve stvari, bavimo se trivijalnostima. Pojede nas jal, a pravi problemi ostaju neriješeni, neosviješteni i zatajeni. Moramo govoriti, bilježiti i osvještavati" poručila je Haberle. Članice njene Udruge čitaju imena poginulih branitelja na svakom spomen obilježju pogibije kada komemoriraju stradanje. Ističe kako američki predsjednik tri sata mirno stoji dok se čitaju imena 3.000 stradalih za napada 11. rujna. Prije dvije godine na Dan obrane Grada članice Udruge su počeli čitati imena 487 poginulih branitelja s područja Zadarske županije.

Ističe kako su sad rat preuzeli mediji i dio populacije koji ne priznaje Hrvatsku kao svoju domovinu. "Ispovijedamo grijeh mišlju, riječju, djelom i propustom. Propust je naš najveći, sustavni grijeh. Hrvatski branitelji su u zatvorima. Trenutno je brojka od 5.000 osuđivanih branitelja, za djela za koje nema dokaza. Na takvu statistiku netko će reći, osuđeno je 5.000 branitelja za zločin u Domovinskom ratu, a ovih za koje kažete da su agresori je 3.800. Imamo ljude koji zemlju ne vole i ljude koji su sustavno radili protiv nje. Rezultat toga je izjednačavanje agresora i žrtve" upozorila je Haberle.