Prof. dr. Josip Lisac gostovao na Verbumovom susretu "Večer u knjižari" u Zadru

Jezikoslovac prof. dr. Josip Lisac, prvi pročelnik Odjela za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru (2003.–2006.), na susretu 'Večer u knjižari' u srijedu 26. travnja u knjižari Verbum u Zadru, predstavio je politički kontekst i društveni značaj donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika čija je 50. godišnjica nedavno obilježena u Hrvatskoj. „Donošenje Deklaracije je važan datum u hrvatskoj jezičnoj i hrvatskoj povijesti uopće. Ona nije važna samo u hrvatskim i jugoslavenskim omjerima, nego i izvan toga. To je jedan od prvih momenta koji su najavili rušenje Berlinskog zida“ rekao je dr. Lisac, predavač kolegija 'Povijest i dijalektologija hrvatskoga jezika' na Sveučilištu u Zadru. Podsjetio je što je prethodilo njenom donošenju. U Hrvatskoj su bile emitirane radijske emsiije iz Beograda, na ekavici, s pokušajem da se i u Zagorju uvede ekavica, kad su kajkavci ionako ekvaci. Zabranjivala se uporaba hrvatskih riječi. Direktor Radio Zagreba bio je Jovo Ugrečić koji je naredio da se tipično hrvatske riječi ne smiju upotrebljavati. Kad bi povjesničar književnosti našao novu dramu, stavio bi naslov 'Još jedna srpska melodrama', a to je bio dubrovački tekst.

Na susretu koji je moderirala Ines Grbić, dr. Lisac je upitan i za komentar u užujku u Sarajevu predstavljene Deklaracije o tzv. zajedničkom jeziku. „To je namjerno učinjeno. Snježana Kordić, autorica knjige 'Jezik i nacionalizmi' tumači kako je bilo dobro u Jugosalviji, a to što bi pojedini Hrvati završavali u zatvoru... Zbog jedne ili dvije riječi, ako bi se oficira nazvalo časnikom, čovjek je mogao izgubiti posao. Ta Deklaracija nije dječja igra. To su ozbiljni planovi za budućnost, u skladu s Memorandumom 1 i 2 SANU-a. Treba ozbiljno shvaćati situaciju. Mi nismo od drugih odijeljeni jezikom, kao mnoge druge nacije. Nas jezik toliko ne štiti od drugih, kao druge. Ratovi se ne vode samo oružjem. Ratovi se vode svaki dan. Moramo voditi računa o svojoj zemlji, pa i o jezičnim pitanjima“ rekao je dr. Lisac, podsjetivši da je 1990-ih godina dobio deset dopisa iz Londona s pitanjem 'Mislite li Vi da je to jedan jezik koji ima dijalekte?'. „Nisam htio odgovoriti, a da sam odgovorio, odmah bih dobio ponudu za stipendiju i novac. Ova koja propagira zajednički jezik je nezaposlena, a nisam primjetio da je gladna. Dakle, može se i tako živjeti. Bez posla, samo propagandom zajedničkog jezika. Dakle, netko to ipak financira“ rekao je dr. Lisac.

Istaknuo je osobite zasluge Miroslava Krleže u donošenju Deklaracije. „U Krležinom krugu su bili važni pisci, i Franjo Tuđman. Krleža je bio važan. Glasovanje o Deklaraciji bilo je u Društvu književnika Hrvatske. Po svjedočenju nazočnoga Dubravka Jelčića, za Deklaraciju je ruku podiglo deset ljudi. Onda je taj veliki pisac ustao i rekao 'Evo, da ne biste rekli da niste vidjeli, ja sam za'. Onda su svi, uključujući i Srbe, koji je bilo pet, šest u dvorani, svi do jednoga digli su ruku u zrak. Po mom mišljenju, tu je presudio Miroslav Krleža. Onda je išao Titu. Tito ga je prisiljavao da se odrekne potpisa za Deklaraciju. Ali Krleža se nije htio odreći potpisa. Rekao je, 'Govorit će ljudi, sad glumi da ne zna što je potpisao'. Nije htio povući potpis. Bio je nazočan i Tripalo. On se složio da je dovoljno da Krleža da ostavku na članstvo u Centralnom komitetu. Tako je bez diskusije, bez ijedne riječi, primljena Krležina ostavka“ rekao je dr. Lisac, smatrajući da se, možda, da Krleža nije dao ostavku, Tito ne bi usudio isključiti ga iz Saveza komunista.

Podsjetio je da je i Josip Pupačić izbačen iz Partije jer je potpisao Deklaraciju. Na partijskom sastanku Pupačić je govorio da je Vjesnik antihrvatski. Ako je tko napisao hrvatski narod, u Vjesniku su pretvarali u 'narod Hrvatske'. Izrazito hrvatske riječi bile su prekrižene.

Posljednja bitka vodi se za jezik, podsjetio je na misao Popa Martinca dr. Lisac, istaknuvši da se u toj bitci neće odustati i ne smije se odustati. Kao predavač i kolegija Povijest hrvatskog književnog jezika, dr. Lisac je rekao da je za položaj hrvatskog jezika uvijek bilo teško. Kad nisu objavljeni Kašićeva Biblija, jedno glasovito Marulićevo prozno djelo, u 20. st. je bilo teško. Tu je podsjetio na 'ekavsku epizodu', kad su gotovo svi pisci u Hrvatskoj bili počeli pisati ekavski, kao A. B. Šimić, Ujević, Cesarić, Krleža. „Ti vječiti 'separatisti' preuzeli su ekavski tip standardne novoštokavštine, iako su mislili da pišu hrvatski. Bilo je teško nakon 1918. g. Središte života postao je Beograd. Iz Zagreba se žalilo da mnoge dopisu ne razumiju. U vrijeme diktature kralja Aleksandra bilo je teško u pravopisnom smislu. Bilo je teško i u NDH, gdje su se nametale i nove izmišljene riječi“ rekao je dr. Lisac.

Dr. Lisac neprimjerenom smatra političku odluku prošle SDP-ove vlasti koja je ukinula Vijeće za normu hrvatskog jezika. „Doveli su i novu ekipu u Institut za jezik, tako je politički nametnut i pravopis. Ovi kolege iz Instituta će živjeti u znaku toga da ih je 'doveo' bivši ministar Željko Jovanović. To se ne bi smjelo događati“ upozorio je dr. Lisac. Na Filozofski fakultet u Zadar došao je raditi na poziv akademika Dalibora Brozovića kod kojega je studirao i kojemu je bio asistent.

Među istaknutim hrvatskim jezikoslovcima, uz akademika Radoslava Katičića, dr. Lisac osobito poštuje Stjepana Ivšića (1884. – 1962.) koji je bio progonjen u svim režimima i puno djela nije dovršio. Ivšić je cijelog života priređivao ediciju Acta croatica, a nekoliko desetljeća na tome radi akademik Josip Bratulić koji je priredio i prvu knjigu hrvatskih spomenika. „Ivšić je bio progonjen u Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji. Nije dobivao nikakvu pomoć kad je uređivao jako važan časopis 'Hrvatski jezik', (1938./1939.). Bio je progonjen u NDH, prognan iza Drugog svjetskog rata, interniran u Slavoniju, iako je pružao veliki otpor režimu NDH. Stradao je u svim režimima, a uvijek je bio znanstvenik. Nije se predavao pred nasiljima. Ivšić je uz Novosadski dogovor bio napisao 'Dajem ovaj potpis, pod uvjetom da se ekavski izgovor neće širiti na dosadašnje ijekavsko područje'“ rekao je dr. Lisac. 

Među mnogim nagradama, dr. Lisac je dobitnik i Nagrade HAZU za trajne zasluge za Republiku Hrvatsku (2000.), Nagrade Judita i dviju Rektorovih nagrada za velike zasluge u znanstvenom i nastavnom radu (2007. i 2013.). Dr. Lisac je član Senata Sveučilišta u Zadru i član Povjerenstva za podjelu državnih nagrada u znanosti pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta (zamjenik predsjednika). Glavni je i odgovorni urednik časopisa Zadarska smotra Ogranka Matice hrvatske u Zadru, član uredništva središnje hrvatske edicije 'Stoljeća hrvatske književnosti', član suradnik HAZU-a (Razred za filološke znanosti) i član Matice Hrvatske.